Kada će TH započeti svoja 32 koncerta na svojoj ''Welcome to Humanoid City'' turneji, njihovi će koncerti zauzimati mjesta kao Olympia Stadion u Moskvi, u Barceloni, Parizu, Madridu, Rimu i (za sada) samo dva njemačka grada, u Oberhausenu i Hamburgu (26. i 28. veljače). Jedan znak da su školski prijatelji iz Magdeburga sa svojim melankolično-metalnim glam rockom odavno postali svjetske zvijezde.
20 godina stari Bill (pjevač) i Tom (gitarist) govore nam nakon spektakularnog GQ photoshootinga u Hamburgu, kako je TH pronašao svoj put kao individualci u stilu, kao i kreativni mladi umjetnici spremni na borbu u svijetu koji ih još mora naučiti poštovati.
Bill i Tom Kaulitz. Susrećemo se s vama bez vaša dva čalna benda Georga Listinga i Gustava Schafera. Jesu li oni uvrijeđeni?
Tom: Uopće ne. Zahvalili su nam se i podigli stolicu.
Bill: Ako bi bilo po Georgovom i Gustavovom, oni bi samo svirali bubnjeve i bas u TH-u i držali se dalje od svega drugoga.
Je li bend podijeljen?
Bill: Nimalo. Razlika je bila očita više-manje od početka: oni bi radije ostavili sve stvari povezane sa slikanjem, intervjuima i crvenim tepisima nama. Prije šest ili sedam godina samo su lokalne novine htjele razgovarati s nama, ali onda smo većinom samo Tom i ja predstavljali bend.
Vaših dvoje kolega i dalje žive u Magdeburgu, ali vi ste se preselili prije pet godina u Hamburg.
Bill: Gustav i Georg su živjeli ondje, također, tijekom procesa snjimanja, ali su se vrlo brzo preselili nazad. Da budem iskren, ne mogu to baš razumijeti. Ali možda smo Tom i ja posebni slučajevi. Imali smo gadno djetinjstvo. Grozno smo se osjećali dok smo išli u školu u selu pored Magdeburga. Sada nam je vrlo drago što smo ovdje.
Mnogo slika iz tog vremena mogu se pronaći na internetu. Nije li neugodno djetinjstvo privatno? Kako su slike dospjele tamo?
Bill: Mnogo ih je bilo objavljeno od bivših suučenika. Ostale smo sami dali novinarima: slike dok smo djeca i bebe, kao i impresije s prijašnjih nastupa, dok je TH još bio Devilish.
Više ne trebate foto albume - možete samo googlati svoja sjećanja.
Bill: Nedavno, odlučili smo slikati više slika. Putujemo u toliko prekrasnih gradova, možemo raditi i vidjeti toliko stvari da je to nešto što se mora zabilježiti... Onda smo shvatili: ne moramo! Uvijek imamo kameru sa sobom. Odustali smo od privatnog slikanja.
Mnogo njemačkih pop tinejdžerskih bendova nestanu nakon sezone. TH su s druge strane svjetski hit s MTV nagradom, rasprodanim koncertima u Europi i pozicijom na top ljestvicama u SAD-u. Da se uhvatimo zahtjeva: je li bitno odlučiti živjeti svoj cijeli život u javnosti?
Bill: Tom i ja smo donijeli tu odluku, da. Uključujući sve negativne aspekte - ali naučili smo živjeti s tim. Stanje se pogorša jedino kad se u to uvuku ljudi koji to ne žele: roditelji, obitelj, prijatelji. Radimo sve što možemo da ih zaštitimo od znatiželjnih očiju javnosti. Ali sada je vrlo teško živjeti normalan život bilo kome tko nosi prezime Kaulitz.
Biti pop zvijezda, kad moraš žrtvovati normalan život skoro u cijelosti - kada ste donijeli tu odluku?
Bill: S 15. Tada je objavljen naš singl "Durch den Monsun" . Bilo je nevjerojatno kad smo uspjeli se probiti. Onda su se pojavili prvi novinski članci...
Tom: ... i odmah smo dobili cijeli program!
Bill: Prve priče u tabloidima su već bile tu, prije. I kada su puštali našu pjesmu na radiju i zahtjevi su rasli, upitali smo se: što se tamo događa? U što se upuštamo? Na primjer, ako ostavim negdje čašu, može je se idući dan kupiti na E-bayu. Ali takva su iskustva poučna. Počeli smo rano učiti, na taj način. Tokio Hotel nije posao, to je naš život. Izvan toga, nije skoro ništa ostalo, ništa osim obitelji. Za tu jednu godinu u kojij smo producirali novi album nismo planirali biti u novinama. To nam uopće nije uspjelo.
Tom: Ne postoji prekidač. Nema kraja danu.
... nešto nedostaje, mislim...
Bill: Kada siđemo s pozornice kad nešto pogriješimo, svi smo tiho. Nitko ne govori.
Jesu li se ikad događali problemi koji nisu bili vrijedni drame? Da je firma napravila krivu boju naslovnice ili nešto?
Tom: (duboko diše) Sada bi to bila katastrofa. Puknuo bih.
Bill: Ako bi se nešto od toga dogodilo, ne bih mogao spavati godinu dana. Ali se sjećam da se nešto slično desilo: neke pjesme s Humanoida su ilegalno, mjesecima prije objave albuma, dospjele na internet. Nisam mogao vjerovati da bi netko krao djela od nas, djela u koja smo stavili toliko energije i vremena.
Vrlo široko rasprostanjeni problem današnjih dana. Kako ste reagirali?
Bill: Više ne dajemo našu glazbu kompanijama, kao prije. Tamo ponekad dođe u pogrešne ruke. Prije nismo bili toliko oprezni, ali naučili smo iz toga.
Tom: Sve mora ostati u najmanjem mogućem krugu. Na poslovnoj razini, vrlo je mnogo ljudi umješano u TH: njemačke produkcije, francuske, Interscope u SAD-u, i ostale. Nebrojno je mnogo ljudi umješano i ne možemo sve kontrolirati.
Ako je glazba tako emocionalna tema, ne ugrožava li bend bratsku ljubav?
Tom: Možete to i tako vidjeti. Teoretski. Oboje imamo taj problem što se usredotočavamo na negativne aspekte stvari. Ako imamo jednu lošu poruku, zaboravimo 20 dobrih koje smo dobili. Loše vijesti te tjeraju da poboljšavaš situaciju. Samo moraš krenuti od pozitivnih stvari.
Bill: To je tipična stvar blizanaca. Kad sam ja sretan. Tom ima 10000 stvaru na umu. I obrnuto. Da možemo zajedno sjediti na kauču i opuštati se događa jednom godišnje.
Tom: Zapravo, ne mislim da se to desilo u zadnjih pet godina.
Skoro da se to i može čuti u vašoj glazbi. Tinejdžerski bendovi u prosjeku zvuče lagano, manje mračno i prodaju se - TH je oduvijek bio iznenađujuče mračan, ozbiljan i ograničava dječju naivnost. Kako ste se zaboga vas dvoje svojeglavaca uspjeli složiti oko glazbenog stila?
Bill: Dobro pitanje. Privatno, skoro se nikad ne svađamo oko glazbe. On skoro uvijek sluša hip-hop i te stvari. Ne razumijemo se baš najbolje u tom pogledu.
Tom: Kada smo počeli, bilo je lako. Nismo imali izbora! Nikad nismo sjeli i pričali: ajmo zvučati kao ovaj ili onaj bend. Bili smo ograničeni. Radili smo ono što smo bili sposobni. Zanimljivo je kako je taj unikatni stil ostao do danas. Ista žica ide kroz sva naša djela, čista linija.
Kada vas se danas vidi - glamurozan, vanzemaljcu sličan Bill i zemaljski Tom s uličnim stilom - nikad se ne bi pomislilo da ste blizanci. Kada ste došli do točke da se razvijete u drugim pravcima?
Bill: To je komplicirano za objasniti. Jednostavno smo htjeli izaći iz sjene jedan od drugoga. Da izađemo iz tog iritantnog blizanačkog postojanja. Zamislite ovo. U školi, uvijek je bilo: blizanci ovdje i blizanci ondje... U drufu ruku, mislim da je prirodno da svatko želi razviti svoju osobnost. Ili ne.
Tom: Ja bih to rekao ovako: Sve što jedno kompletno ljudsko biće ima u sebi, mi međusobno dijelimo. Svaki je od nas odabrao svoj dio i usavršio područje svoje stručnosti. Bill je više kreativni tip, ja sam više za biznis. Ako to dodate jedno drugom, mi smo jedna osoba, jedno ljudsko biće. Samo vrlo svestrani.
Znači li to da nikad u sve ove godine niste bili rivali?
Bill: Nikad nismo razmišljali o tome koji je sin ljubimac a tko je crna ovca. Uvijek smo bili tim. Kao što sam i rekao, krenuli smo s 15 godina tarađivati vlastiti novac. Nismo imali vremena za dječje gluposti - to se rano dogodilo. Ponekad osjećam da se Tomov i moj život odviju dvostruko brže zbog svega što smo uspjeli naučiti. Identični blizanci brže odrastu, jer dijele sve. Uključujući i iskustvo.
Kao čovjek s četiri uha.
Tom&Bill: Točno!
Tom: Jedinac sve proživljava samo jednom, ima samo jedan pogled na sve. Mi oduvijek sve dijelimo. Gledano iz svakog pogleda.
Bill: Naša nam je mama uvijek govorila da kad bi ugasila svjetla navečer u sobi, da nije bilo uopće u pitanju da ćemo mi ostati još najmanje sat vremena budni i govoriti si stvari idiskutirati o njima. Na neki način je i danas tako.
Jeste li rekli majci: Kada odrastemo, kupit ćemo ti Cadillac!
Bill: Ne baš, ali oduvijek smo htjeli biti neovisni s džeparcem. Pratili smo da uvijek imamo dosta za odjeću, mobitele i slično. Imati odgovornost za nešto nikad nije bilo nešto čega bi se strašili. S 15 sam se osjećao bolje jer sam znao da mogu plaćati sam svoju stanarinu i puniti si frižider.
Jeste li ikad željeli još jednog brata ili sestru?
Bill: Ne, ne baš.
Tom: To bi stvarno bilo teško za novo dijete. Uvijek smo imali vrlo jake veze - ovi izvana nikad nas ne bi 100% upoznali. Čak ni zamišljena braća i sestre.
Bill: Možda bi to funkcioniralo s razlikom od pola godine, ali to baš i nije moguće, biološki (smije se)
Što bi se dogodilo kad bi samo jedan od vas postao poznat? Biste li ostali neodvojivi prijatelji blizanci?
Tom:Mislim da bi! Možda bi to prvo išlo u različitim pravcima. Jedan bi postao glazbenik, a drugi bi išao na fakultet. Ali u nekoj točki kada bi jedan od nas postao onako, stvarno uspješan, uvukao bi u to onoga drugoga, također. Bill bi od mene napravio svog menadžera. Ili da sam ja studirao industrijski dizajn, zaposlio bih njega.
Bill: Molim, bez glasina o ovome, molim vas. Ovo što ću reći je čisto igra misli. Ali ako bih trebao upisati išta, izvan TH-a, nikad to ne bih napravio bez Toma. Čak i ako sam sam na slici, trebao bih ga da mi pomogne u riječima i djelima. Jednostavno sami ne funkcioniramo dobro.
