Moja prva pacijentica

Guest

Noć zavijena u maglu, baš poput njene duše. Nisam je mogao pročitati, skrivala je osjećaje od mene,
njene oči djelovale su prazno i bezdušno, čak sam se ponekad pitao da li je ona uopće ljudsko biće.
Njena me ljepota zadivljavala, bila je nadnaravna. Nikada nisam mogao reći da me tjelesno ne privlači i
upravo sam je zbog toga htio izliječiti.
Htio sam da postane moja druga polovica, moje sve, ali to nije mogla biti sa svim bolestima koje su je pratile
skoro cijeli život.
Nisam mogao dokučiti razlog.

Bila je iz jedne od onih obitelji koje bi dale sve za svoju djecu, samo da im bude dobro,
a nju je nešto izjedalo iznutra. Čak sam počeo vjerovati i u nadnaravna bića u koja nikad
nisam imao vjere. Žudio sam za njenim poljupcima i dodirima,
ali nije znala voljeti. Upoznao sam je prije pet godina, tek sam bio završio fax i to mi je bila
prva ozbiljna pacijentica,
nikada se nisam nadam da će mi jedan od prvih slučajeva biti tako težak.

Doveli su je s lisicama na rukama, što me je dodatno šokiralo.
Često je znala imati izljeve bijesa pa su joj stavili lisice za moju sigurnost.
Pitao sam za njene roditelje i bolničarka mi je odgovorila da ih ne želi vidjeti zbog
nekog razloga koji sam ja uskoro spoznao. Krivila ih je jer je uopće postojala.

Sjećam se osjećaja koji je izazvala u meni kad sam je prvi put vidio.
Njene oči boje badema su prazno gledale u daljinu ne odavajući nikakvu emociju,
a ja sam i pored toga vidio njihovu ljepotu i negdje duboko tračak nade da će ipak
jednom njena duša biti sposobna voljeti. Sjela je na stolicu nasuprot mene,
ali mi nije upućivala niti jedan pogled. Bolničarka je još dodala da se zove Caroline.

Lijepo ime za lijepu damu, pomislio sam i namjeravao početi s pitanjima.
Imao sam na umu što su mi rekli prije terapije. U ustanovi je bila već dvije godine
i progovorila je tek nekoliko riječi. Mnogi nisu znali ni kako zvuči njen glas.
Kažu i da je ranije razgovarala s plišanim medvjedićem, ali je i to prestala.
U jednom napadu bijesa ga je zubima rastrgala na komadiće. Ponašala se poput biljke.
Ponekad nije željela ustati iz kreveta po nekoliko tjedana.

Nisam mogao čuti njene unutarnje misli:

***

Kako dani prolaze tako mi je teže razumljivo govoriti. Obuzima me osjećaj da umjesto riječi iz
mene izlazi samo prazan glas.
Vičem u sebi da nitko ne čuje, i u snovima. Njih nitko osim mene ne može vidjeti.
Neprestano me obuzimaju strahovi od svega. Ponekad pomislim da sam ih preovladala,
ali se opet jave još jači.
Mislim da želim umrijeti, teško je ovako umirati polako.
Pitam se kako je osjećati.

***

Na prvoj terapiji povrh mojih mnogobrojnih pitanja i napora nije progovorila ni riječi.
Samo sam jednom čuo kratak uzdah što je bio znak da je uopće živa.
Nadao sam se njenom ozdravljenju, i sad se nadam, ali čini mi se da i
ta nada počinje polako čeznuti.

Sjedila je preda mnom tako ozbiljna,
izražaj lica joj je bio prazan, ali istodobno napet.
Nije imala nikakvih izražajnih pokreta.
Sjedila je na rubu stolice odavajući tako da što prije želi pobjeći od mene,
a ja sam želio da je što duže gledam.
Odaje i beznadno raspoloženje. Čuo sam i da odbija jesti, bila je na rubu anoreksije, ali ipak lijepa.

Želio sam što prije shvatiti zašto se tako ponaša pa sam dogovorio sastanak s njenim roditeljima.
Živjeli su u velikoj, luksuznoj kući pokraj jezera.
Služavka me dopratila u dnevni boravak te mi je donijela piće da mi bude što
ugodnije sačekati da se Carolineini roditelji pojave.

Subject: Re: Moja prva pacijentica Mon Nov 30 2009, 22:29

Super je
Bas me zanima sta joj se desilo

Guest

Jednostavno pukla ženska xD

Subject: Re: Moja prva pacijentica Mon Nov 30 2009, 22:33

Ja sam mislila da joj se nesto desilo pa je poludjela..

Subject: Re: Moja prva pacijentica Mon Nov 30 2009, 22:40

Odmah mi se svidjela ideja!!
Ali sad mi se jos vise sviđa:P

Subject: Re: Moja prva pacijentica Tue Dec 01 2009, 16:48

Waa.,.,super je.,,samo nastavi!

Guest

II. nastavak...
Ova FF je bila zamišljena kao oneshot, ali mi se odužila pa sam je odlučila rastaviti na nekoliko manjih dijelova, ovo je predzadnjii... (=
Nadam se da vam se sviđa...

Čim se njena majka pojavila u njoj sam vidio jako hrabru
gospođu. Ulaže velike nade u oporavak kćeri i danas kada nade gotovo i nema.
Ispričali su mi kako je sve počelo.

U početku se od straha stalno zaključavala i mrmljala
nerazumljive rečenice, a navečer prije spavanja bi zabarkadirala vrata da nitko
ne može ući. Kad bi je netko pokušao spriječiti postajala je veoma agresivna.
Bila je sigurna da je netko prati pa je često zvala policiju. U sobi je nakon
toga postavila barikadu, nije dala nikome da joj se približi. Nedugo zatim
počela je umišljati šumove u hodniku pa u samoj sobi, smatrala je da ni tamo
više nije sigurna. Nije mogla spavati. Odveli su je liječniku gdje joj je
ustanovljena shizofrenija. Od tada pije jake lijekove protiv te nemilosrdne
bolesti. Nedugo zatim se javila depresija, a u posljednje vrijeme i manija.

Ni u jednom trenutku nisam mogao pomisliti da bi joj ljudi
kao njeni roditelji mogli nauditi, bili su joj velika podrška, ali ih je ona i
dalje odbacivala, želio sam im pomoći. Htio sam da budu sretni. Pokazali su mi
nekoliko slika iz njenog djetinstva, nije izgledala poput obične djece. I tada
se u njenom pogledu mogla vidjeti patnja. Patila je i prije pojave prve
bolesti.

Napustio sam njihovu kuću u nadi za izlječenjem, ali
poboljšanja nije bilo.

Terapije su se nizale jedna za drugom, dani su prolazili,
postajao sam sve opsjednutiji njenom ljepotom.

Načuo sam drugog liječnika kako govori da slijedi *elektošok
ako ne počne davati neke znakove da joj je bolje. Nisam mogao to dopustiti pa
sam počeo lagati. U izvještaju sam pisao da mi se počinje otvarati i pričati mi
svoje strahove, ali je bilo potpuno suprotno.

Često smo samo nijemo sjedili, ona je gledala u pod, a ja u
nju. Sve sam je više želio. Htio sam je imati. Pomislio sam da sam konačno
pronašao pravu za sebe, ali ona nije bila sposobna za vezu. Zbog toga sam je
silno želio izliječiti, noćima nisam spavao istražujući knjige o njenim
bolestima i metodama liječenja, želio sam svaku isprobati. Želio sam je naučiti
kako osjećati i najprije voljeti.

Postao sam opsjednut pa sam pomislio da će možda i meni
uskoro zatrebati liječenje. Morao sam ostati zdrav zbog nje, zbog ljubavi koju
sam osjećao. Nakon dvije godine bez vidnog pomaka odlučili su se za elektrošok.
Pokušao sam ih spriječiti, ali njeni roditelji su već bili potpisali ovlast.

------------
*Elektrošok terapija je tretman koji primjenjuju neurolozi i psihijatri, u kome se pacijentu izazivaju konvulzije određenim količinama električne energije. Primjenjuje se kod pacijenata koji pate od određenih težih mentalnih poremećaja uključujući depresiju, poremećaje raspoloženja i psihoze, kada lijekovi i drugi tretmani ne daju rezultate.

Subject: Re: Moja prva pacijentica Wed Dec 02 2009, 20:41

Jaoo sta li ce se desiti dalje..
Nadam se da ce je spasiti..
Super je nastavak... Moja prva pacijentica 763170

Subject: Re: Moja prva pacijentica Wed Dec 02 2009, 20:47

Jaooo...ne elektrosok...Nadam se da ce je spasiti

Subject: Re: Moja prva pacijentica Mon Dec 14 2009, 00:43

Anita wrote:: Jednostavno pukla ženska xD

Glavna xD

Neka je stresu, nek' dođe sebi.
Šta izvodi ov'da.

Guest

Bio sam primoran gledati tu groznu terapiju. Oduvijek sam bio
protiv takvog načina liječenja, ali u ovom slučaju drugi izlaz nije postojao,
bila je to posljednja nada za moju Caroline. Isprva sam odbijao doći i gledati
to, ali su mi prijetili da će mi oduzeti slučaj pa sam bio prisiljen. Nisam je
htio izgubiti.

Tog dana sam prvi put čuo njen vrisak i nakon toga vidio
onaj smireni osmijeh. Nikad nisam bio više očaran u životu, vidio sam ono za
što sam mislio da čak ni ne postoji, njena duša je konačno izlazila na
površinu, probudili smo osjećaje koji su se tako dugo skupljali u njoj.
Izvirali su iz nje na razne načine, u jednom trenu je plesala, a več u drugom
je sjedila i zamišljeno se pokušavala sjetiti nečega. Oživjela je.

Izašao sam iz prostorije za elektoršokove i otišao javiti njenim roditeljima da je
konačno počela davati neke znakove. I njihova je sreća bila neizmjerna. Ono
čega sam se najviše plašio bio je dan poslije. Te emocije su mogle nestati za
tren i opet se izgubiti u tami njene bolesti, možda i zauvijek. Objasnio sam
sve što sam bolje mogao, Caroline je dobila lijekove protiv bolova i neke blaže
za smirenje jer je elektrošok znao probuditi agresiju.

Želio sam se što prije vratiti u njenu sobu da opet vidim
onaj najljepši osmijeh. Još sam je više zavolio. Mogao sam nas zamisliti
zagrljene kako se šećemo po sunčanim alejama ljeti i sniježnim parkovima zimi.
Skupa smo mogli osvojiti čitav svijet. Prekinuo sam se u maštanju i ušao u
njenu sobu. Sjedila je na krevetu i gledala kroz prozor, prekinuli su je moji
glasni koraci. Okrenula se i nasmijala mi se, uzvratio sam joj osmijeh i sjeo
pored nje.

-Kako si danas, pitao sam je gledajući je u oči, htio sam
joj pokazati da mi se dopada.

-Danas se osjećam veoma dobro, dobro kao nikada prije...
iii... zastala je i zagledala se opet u daljinu kroz prozor.

-I? Što? Treba li ti nešto? Želiš li da zovem sestru?,
zabrinuo sam se.

-Ne, ne treba, samo sam osjetila nešto što nisam osjetila
nikada prije, mislim da sam osjetila ljubav, rekla je blagim glasom i naslonila
glavu na moje rame, konačno sam osjetio da sam potpun.

-Ja sam zaljubljen u tebe već duže vrijeme, odgovorio sam
joj tiho.

U sobu je ušla sestra s Carolineinim roditeljima. Prekinuli su
nas u trenutku koji je bio samo naš. Ustao sam s kreveta i izašao iz sobe. Želio
sam ih ostaviti same da popričaju sa svojom kćeri nasamo. Skinuo sam liječničku
odoru, prvi put sam se osjećao dobro kada sam krenuo kući, nisam razmišljao o
tome kako izliječiti Caroline jer je taj put bila zdrava, taj dan je bio njen
dan.

Kući sam krenuo pješke jer sam želio razjasniti neke stvari
sam sa sobom. Razmišljao sam samo o najboljem, najgori scenario nisam htio ni
zamišljati, znao sam da bi se sutra opet mogla probuditi kao biljka bez
osjećaja.

Voljela me, volio sam je. Mislio sam da je to bilo dovoljno
da se naša veza, ako se to uopće moglo nazvati vezom, mogla razviti u nešto
više. Odlučio sam kupiti prsten i pitati je da se uda za mene, htio sam da
pristane dok je još bila svjesna svega. Jedan dio mene se plašio da će opet
sutra sve biti kao prije, da će me opet odbiti od sebe zbog svoje bolesti, a
drugi je bio uvjeren da će sve biti u redu.
Moja optimistička duša je, naravno, vjerovala ovom drugom dijelu.

Ušao sam u draguljarnicu i kupio najljepši prsten koji sam
mogao naći. Prodavačica mi je zaželjela sreću, a nije imala pojma koliko mi je
sreće bilo potrebno. Nisam mogao dočekati jutro da konačno postavim jedno od
najvažnijih pitanja u svom životu.

Te noći sam jedva zaspao, mislio sam samo na njen odgovor.

Ujutro sam ustao ranije nego inače, obukao sam odijelo koje
inače oblačim samo za neke važnije prigode i stavio svoj najdraži parfem, po
njemu sam već bio prepoznatljiv. Uzeo sam prsten i čvrsto ga stisnuo u ruci od
nervoze.

Sjeo sam u auto i odvezao se do bolnice. Želio sam biti prvi
tamo da mi ostali ne smetaju. Nisam mislio ni na probleme koje je mogla
prouzročiti činjenica da sam ja bio njen liječnik, a ona moja pacijentica, prva
pacijentica. Inače se takve veze nisu dopuštale, ali nisam mario za takve
gluposti.

Dotrčao sam do njene sobe, nikoga nije bilo na hodnicima,
popravio odijelo i ušao. Opet je sjedila na krevetu i isto onako gledala kroz
prozor kao i jučer. Bio sam sretan jer se njeno stanje nije bilo pogoršalo,
barem sam tako mislio.

Približio sam se, opet su je omeli moji koraci, ali ovog
puta mi se nije nasmiješila. Počela je vrištati, tražiti pomoć, nije me
prepoznala, mislila je da sam stranac koji joj želi nauditi, a samo sam joj
htio ponuditi svoju ljubav. Želio sam da stvorimo novi život zajedno.

Sestra je dotrčala i vidjela mene.

-Takva je otkad je ustala, rekla je tužno, nismo mogli ništa
učiniti, dogodilo se upravo ono čega smo se plašili.

Spustio sam pogled, a prsten mi je ispao iz ruke.

-Što bi ovo trebalo značiti, sestra me sumnjičavo pogledala,
tu se nešto događalo između vas, zar ne doktore...

Nisam joj odgovorio nego sam samo pokupio prsten i izašao iz
sobe koja je ostvarila moje snove, ali ih i srušila u trenu.

Naravno nisam se prestao nadati ni do danas, a svaka je
terapija prolazila gore. Više joj se nije moglo pomoći.

Srce sam zatvorio za bilo koga drugog jer znam da sam svoju
drugu polovicu našao u Caroline, onoj Caroline koja je bila zdrava. Čekat ću je
do smrti, ali i dalje. Ako smo jedno drugome suđeni, a znam da jesmo, nekad
negdje ćemo biti skupa i sretni. Ako ne u ovom onda u nekom drugom životu.

THE END

Usput... SRETNA NOVA GODINA SVIMA.

Subject: Re: Moja prva pacijentica Thu Dec 31 2009, 18:01

Eh joj ... ja se taman ponadala hepi endu, lol.
Nema veze ... čitava ff je zaista mnogo lijepa.

Sretna Nova, također. (:

Subject: Re: Moja prva pacijentica Thu Dec 31 2009, 18:10

e jebi ga sad Anita...Ja se nadala hepi endu...Ali eto...
Valjda ce Nju Jir biti hepi:)

Subject: Re: Moja prva pacijentica Sat Jan 02 2010, 18:46

I ja sam mislila da ce biti hepi end..
Ali ipak je super Smile

Guest

Nisam nesto raspolozena za sretan zavrsetak...

hvala

Subject: Re: Moja prva pacijentica Tue Jan 05 2010, 23:12

Kad budeš bila, doradi ga lol