Flight For A Better Future

Joooos xD

Moje mučnine su se nastavile, ali sam ih imala samo izjutra. Opet nisam ničemu služila na letovima pa mi je direktor dao trudničko, bio je nezadovoljan, nisam dugo radila, a već mi je morao dati bolovanje. I ja bih bila razočarana na njegovom mjestu.
Tako sam zaglavila u Los Angelesu na sljedećih godinu dana. Dayana i ja smo svakodnevno pričale, ona me i dalje uvjeravala da kažem Tomu, ali nisam željela, nisam ga željela opterećivati takvim stvarima iako je on jednim dijelom bio kriv za ovu situaciju. Iz stana sam izlazila samo kada sam baš morala, u kupovinu i ginekologu. Postala sam redovna kod dr. Browna iako mi nije bio drag i simpatičan kao dr. Klein, Amerikance nikada i nisam voljela nešto previše. Nakon par mjeseci saznala sam da je djevojčica, od tad sam neprestano razmišljala o prikladnim imenima, željela sam da bude internacionalno, razmišljala sam čak i o imenu svoje majke, ali sjetila sam se kako me odbacila i nisam željela da me nešto podsjeća na nju. Vremenom sam zavoljela to dijete iako sam i dalje mislila da će mi uništiti život.
Dayanine poruke su stizale svaki dan, Bill i ona su bili skupa sretni kao nikada, svaki dan im se činio ljepši od prethodnog, samo jer su skupa, bili su nerazdvojni. Također mi je rekla da Tom nije imao niti jednu djevojku poslije mene, ali nisam joj vjerovala, opet su u L.A.-u sljedećeg tjedna i odlučila sam ipak reći Tomu istinu. Tokio Hotel su imali nastupe u cijeloj Americi i bližio se onaj u L.A.-u.
Sama pomisao na to da mu trebam sve priznati me plašila. Na meni se već primijetilo da sam trudna, trbuh mi je dobio onaj loptasti oblik, malo biće je raslo u meni, biće koje je pripadalo muškarcu kojeg sam jedva poznavala, ali za kojeg sam znala da nešto osjećam.
Došao je i taj prokleti dan, Dayana i ja smo bile na piću dok su ostali imali probu, priznala mi je da je sve rekla Billu, ispočetka sam se ljutila, ali sam je shvatila, ipak su dijelili sve, pa tako i tajne, i moju. Savjetovala mi je da se pojavim poslije koncerta i kažem mu sve. Poslušala sam je.
Odbrojavala sam sate, minute su mi prokleto sporo prolazile, kao da su dani, tresla sam se od uzbuđenja, razmišljala sam o najgorem, sada nisam željela biti prepuštena samoj sebi, željela sam ga pored sebe. Konačno je došlo vrijeme da krenem, htjela sam popiti tabletu za smirenje, ali sam se sjetila da bi moglo naškoditi djetetu pa sam krenula prepuštena samoj sebi. Stigla sam ranije nego što sam trebala, slijedila sam Dayanine upute, rekla mi je da zaštitarima samo kažem ~“Ruskinja“ To je bio nekakav kod. Došla sam, rekla im to, ispitali su me nekoliko stvari i propustili unutra. Čekala sam na izlazu iz backstagea.
Kada su konačno izašli odvukla sam Toma na stranu, samo me čudno gledao, zapravo buljio je u moj već preveliki trbuh, od našeg posljednjeg susreta prošlo je osam mjeseci, a tada sam izgledala vitko, kako me i ne bi tako čudno gledao.
Dayana mi je mahnula sa strane i namignula mi, Bill mi je pokazao da mi drži palčeve, udaljili su se.

aww..bill ti drzi palceve...hehe
suupeer jee...bas mi se svidaa

~“Zašto me trebaš,“ pitao me, a i dalje mi je gledao u trbuh i čudio se.
~“Mislim da trebaš znati da ćeš postati otac,“ rekla sam mu bez okolišanja.
~“Ne pričaj gluposti, nisam ja otac tom djetetu, da jesam rekla bi ti to meni ranije, sigurno te taj neki odbio kada si mu rekla pa si sad došla meni misleći da ću ja prihvatiti to kopile, e pa prevarila si se, možeš li ići, molim te, dosta mi je tvojih priča, ne želim nečije tuđe dijete pogotovo ne sa ženom koju jedva poznajem i koja mi ništa ne znači, idi,“ bio je grub, počela sam plakati.
~“To kopile, kako ga ti nazivaš je tvoja vlastita kći, ako je ne želiš onda je ne želim ni ja, ne mogu se sama brinuti o njoj, idem sad, i nadam se da ćeš jednog dana požaliti,“ govorila sam mu uzrujano kroz suze, nije mi vjerovao, nisam mogla brinuti sama o djetetu, nisam znala što da učinim. Otrčala sam i uhvatila taksi, vozač me čudno gledao, šminka mi se razmazala po ionako uništenom tenu. To dijete me uništilo, nisam mogla živjeti bez ikakve podrške, željela sam okončati svoj život, a time i život svoje Emme, tako sam je nazvala, ime mi je sinulo dok sam se vozila.
Očajno sam ušla u stan i zgrabila nož koji se nalazio pored peći. Prislonila sam ga prvo uz vrat, ali plašila sam se gušenja, najmanje sam željela umrijeti, ali mislila sam da ne postoji drugi izlaz. Osjetila sam hladnoću na ručnim zglobovima, hladnoća noža me uzbuđivala, činila je da mi srce brže kuca, baš kao i Tom, imali su nešto zajedničko, hladni i uzbuđuju me.
Pritiskala sam nož sve više uz ruku, bol mi se širila tijelom, bila je prisutna u svakoj mojoj stanici, izluđivala me. Imala sam još malo snage i pritisnula sam nož još jednom, ovaj put uz drugu ruku, krv je bila svuda oko mene, počelo mi se mantati, pogled na ruke me strašio, krv posvuda, odjednom je svjetla nestalo, oko mene je bila samo tama…


Tom

Nisam mogao povjerovati iako mi je djelovala veoma iskreno i ozbiljno, što ako je istina, uvijek sam maštao da dobijem djevojčicu.
Bill i Dayana su mi se uskoro pridružili, pitali su me kako je sve prošlo i gdje je Anita, ispričao sam im što je bilo, samo su se pogledali i rekli mi da je cijelo vrijeme govorila istinu.
Znali su prije mene, znali su da je trudna,a ništa mi nisu rekli i sad sam ju otjerao, kroz glavu mi je odmah proletjela ona rečenica „..onda je ne želim ni ja…“ nisam znao što je bila u stanju učiniti, ali sam se plašio.
Rekao sam Dayani za to, odmah ju je nazvala, ali nije se javljala, zabrinuti smo pokupili moj auto i sve troje se odvukli do nje.
Vrata su bila širom otvorena, ležala je na podu u lokvi krvi, prizor je bio zastrašujući.
Pao sam na koljena, mislio sam da je mrtva i to mojom krivicom, ali Bill je rekao da joj srce i dalje kuca. Nije trebala ni sekunda da Dayana pozove hitnu pomoć, a i novinari su se odmah pojavili ispred zgrade, netko im je javio što se dogodilo, baš fino.
Mislio sam da nikada u životu neću plakati zbog djevojke, a sada sam se nalazio tu, u jednom stanu koji je bio pun krvi i plašio se da će jedna djevojka umrijeti mojom krivicom, kao i dijete u njoj, moje dijete koje sam zanemario. Svaka suza mi je bila sve krupnija i mislio sam da ću izgubiti svijest. Brat me zagrlio i čekali smo prokletu hitnu da dođe.
Nije im bilo potrebno dugo, iznijeli su je na kolicima, složili smo se da Dayana krene s njom.
Vozio sam brže nego što sam trebao, došao sam u bolnicu prije hitne, mi smo čekali njih.
Plašio sam se da je na putu prema bolnici umrla, a skupa s njom i moje dijete.

aww..prekrasno je...tako je tuznoo...
eto nije ni tom od kamena...
msm bio je bezobrazan..ali ipak

Super je...
Mnogo mi se svidja...
Ja bih se davno rijesila tog djeta hehe
Zezam se...

Ne diraj mi dijete!! xD
Sad mi je priraslo srcu iako nije u stvarnosti ni bilo djeteta hahaha...
OMG jesam pukla ... ccc

Omg gdje je Anita????

Hahahha....
... Nema vise Anite, ja sam je zamijenila i nikada je necu vratiti...
AHAHAHHAHAHAA

Videt ces ti kada ja dodjem tamo vratit ces mi pravu anitu..
Kako si samo mogla da je zamijenis...
Videt ces ti...

Evo i nastavak ovog xD

Tom

Minute su prolazile kao sati, a sati kao dani, nitko nije izlazio da nas obavijesti što se dešava tamo u operacijskoj sali, bio sam zabrinut, svi smo bili, a sve to je bila moja krivica.
Nisam mislio da ću ikada plakati zbog neke djevojke, a to se upravo dešavalo. Ruke sam naslonio na koljena da pridržim glavu koja je bila preteška od misli koje su se kovitlale u mom mozgu, umarale su me, a kao posljedica suze su se slijevale niz moje blijedo lice, blijedo od šoka.
Bill je zagrlio Dayanu, tješili su jedno drugo, a ja sam bio ostavljen sam, ništa drugo nisam ni zaslužio, dva nevina života su se mogla ugasiti zbog mene, i to jedan koji je nastao od mene, koji se upalio mojom zaslugom, crne misli nisu nestajale sve dok kirurg nije konačno izašao.
Po izrazu lica se ništa nije moglo iščitati, to me nerviralo.
~“Spasili smo je, nadamo se dobrom oporavku,“ konačno je rekao.
Svi smo se zagrlili i tada su potekle suze radosnice.
~“Niste još sve čuli… nažalost… djevojčicu nismo mogli spasiti, pacijentica je izgubila previše krvi,“ rekao je hladnokrvno i krenuo tko zna gdje.
Još jednom se okrenuo i rekao ~“Žao mi je, učinili smo sve što smo mogli, sada će doći sestra da vam kaže još neke pojedinosti oko slučaja.“
Pao sam na koljena, činilo mi se kao da sanjam, ali nažalost sve je bila java. Rekao je djevojčicu, znači Anita mi je govorila istinu, bila je to moja mala kći, moja mala princeza je umrla, a nije ni ugledala svjetlo izvan majčine utrobe, nije ni iskusila život. Zašto je Bog uzeo baš nju, pitao sam suvišna pitanja, oko mene se osjećala samo hladnoća, svi smo samo proklinjali ovaj datum, a ja i samog sebe.
Dayana je tiho jecala naslonjena na Billovo rame, a on je gledao prema meni, kao da me želi utješiti, ali tako snažne utjehe koja bi me natjerala da sve zaboravim nije bilo.
Uskoro nam se pridružila medicinska sestra , govorila je neka sranja na latinskom jeziku, kao da smo je razumjeli, a nisam se ni trudio da je razumijem, samo sam želio vidjeti Anitu.
Uputila nas je u sobu 212, ali nam je rekla da samo jedna osoba može ostati, složili smo se da to budem ja, a Bill i Dayana su otišli po neke stvari.
Želio sam biti tu kada se Anita probudi, da zna da mi je još uvijek stalo usprkos svemu što sam rekao. Nisam to mislio i nadao sam se da će mi oprostiti, ali nisam znao da li će imati snage jer ni ja nisam imao snage da oprostim sam sebi.

Anita

Sanjala sam kako sam izgubila dijete, kako mi Tom nije vjerovao da je bilo njegovo, kako sam bila smiješna sama sebi, pa naravno da bi mi vjerovao, pomislila sam i otvorila oči, probudila me jaka bol u obje ruke. Oko sebe sam vidjela bolničke aparate, respirator, nisam znala što se događa, a tamo nasuprot meni sjedio je Tom, čim sam otvorila oči uzbudio se, nije mi ni prišao nego je samo otrčao dozivajući liječnike.
Mislila sam da sam rodila i željela sam vidjeti svoju kćer, ali nije je bilo blizu mene, pokušala sam ustati, ali nisam imala snage.
Tada sam se sjetila svega. Ono nije bio san, moja kći je bila mrtva, umrla je, zbog mene, zbog Tomovog odbacivanja, na što sam mislila kada sam uzela onaj nož. Kapci su mi postajali sve teži i ponovno sam utonula u san.

placem...jel treba reci sta dalje...ja doslovnoo grcam u suzama
aajmee kako mi je bio crnjak citati tomove osjecajee
(
predobro jee...
btw svidja mi se stoo su svi poceli vise opisivati osjecaje
to je supper

Kad toliko volis citati osjecaje prepisat cu svoju pricu Ispovijesti jedne prostitutke na komp pa cu ti poslati tu su sami osjecaji ... jer je pisano kao dnevnik heh...


I nemoj plakati... Nije ovo stvarnost ..

pa sto ne stavis na 4um???
bila bi to prava stvar...

Pa nije ff... Jedino da promijenim imena i eto.. Hehe

Joj, Anita, skoro si me rasplakala...to 'skoro' jer sam rekla sebi da više neću plakati jer ovo nije stvarno...
Ali je pretužno i prelijepoo
Pogotovo Kexyjev dio...gago moe

Previše mi se sviđa, kao nijedan drugi chap ove priče.
Ne serem.

Aaaa hvala ti xD

A i ne treba plakati zbog ovog, a tko ti kaze, ja prva plakala kad sam pisala koliko sam se uzivila u oovo, kao da se stvarno desilo, jos imam knedlu u grlu, sva sam se raznijezila veceras LOL...

Ja nisam plakala ali je mnogo tuzno...
I mnogo mi se svidja...

Tom

Sjedio sam na fotelji nasuprot Anite, pokriven, Bill mi je donio pokrivač, brinuo se za mene kao da sam to zaslužio. Bio sam duboko zamišljen, zamišljao sam kakav bi mi život bio s djetetom i suprugom i sviđalo mi se ono što sam vidio u svojoj mašti, sve je bilo savršeno, poput bajke. Bilo je to najljepše dijete koje sam ikada vidio, moja mala kći koju zapravo u stvarnosti nikada neću ni upoznati, a tako sam silno želio to, želio sam je bar jednom držati u naručju i tepati joj, pričati s njom iako me ne bi razumjela, učiti je da hoda. Nikada neću doživjeti njene prve riječi, kada prvi put padne, njen prvi dan u školi ili njenu prvu ljubav. Što sam dalje razmišljao u budućnost sve sam više tonuo u depresiju, a mogao sam sve to imati samo da nisam bio tako oštar.
Iz mašte me trznulo Anitino mumljanje, polako sam joj prišao, govorila je nerazumljivo, ali učinilo mi se da je tražila našu kćer koje više nije bilo.
Čim je otvorila oči otrčao sam po sestru, vjerovao sam da je to prava stvar, nisam je ni poljubio, ovaj put sam mislio na nekog drugog, a ne na svoje potrebe i želje.
Sestra je dotrčala do mene brzinom munje, ali kada smo opet ušli u sobu Anita je opet bila bez svijesti i prestajala je disati, srce joj je usporavalo, aparat se oglasio nekim čudnim zvukom, kao da je i on patio jer je srce moje voljene prestajalo kucati, gasilo se.
Sestra je odmah pozvala liječnika, nije mu trebala ni sekunda da se pojavi, mene su istjerali iz sobe iako sam se opirao da izađem, bilo je nemoguće skriti bol koju sam osjećao.
Nisam želio izgubiti dvije osobe koje su mi trenutno značile više od mog života, do jučer toga nisam bio svjestan, nisam bio svjestan što gubim.
Nazvao sam Billa, rekao sam mu što se dešava, naravno odmah je došao s Dayanom, oni su bili sretni voljeli su se usprkos svim preprekama koje su prošli, bio sam kukavica naspram njih.

Bolničarka Sadija

Djevojčino srce je prestalo kucati, zapravo je umrla.
Činili smo sve da je spasimo, liječnik je sve više pojačavao spravu za reanimaciju, ali bez ikakvog uspjeha, njeno srce je bilo mrtvo. Možda se zapravo prelomilo nakon što je shvatila da je izgubila dijete svojom krivicom, pitam se koja bi trudna osoba svjesno posegla za nožem. U sobi je bilo veoma napeto, liječniku je znoj curio svuda niz lice, brisala sam ga dok je on masirao njeno srce iako nisam vidjela svrhu.

Ja bolnicarka da ovaj dio nije tako tuzan smijala bih se tome...
Neznam vise sta da kazem za ovu ff nemogu reci da je dobra jer je predobra...
Extra je stvarno...

mada bi ovo trebao biti jos tuzniji dio jer vise nema
ni tebe ni bebe..ali meni je prethodni bio najtuzniji i najbolji...
ali i ovaj je super

Meni je tako tužan ovaj dio...predivno je kako opisuješ Kexyjeva razmišljanja.
Plače mi se.
:'(
Jebote

Divan, divan chap

Nije mi nesto ovaj nastavak ali eto....
evo ga


Bolničarka Sadija

Ali ipak, nakon nekoliko minuta ravna linija na monitoru se polako počela iskrivljavati, srce je dobivalo natrag svoj život, ali i dalje je jako slabašno kucalo, kao da se bori za život, kao da ima razlog da živi i ne želi još otići s ovog svijeta. To mi je izmamilo osmijeh na lice.
Srce je postajalo sve jače dok nije doseglo potpunu jačinu kakvom kuca srce novorođenčeta, ipak sada je i ova djevojka imala novi rođendan, ali i dalje je spavala.
Dali smo joj nekoliko lijekova i pozvali njene prijatelje, rekli smo im što se zbilo, izgledali su kao da su već bili izgubili nadu, ipak mislim da im nije bilo lako.
Anita, tako se djevojka zvala, bila je umrla u 3:34, ali je započela novi život u 3:39 za kojeg se nadam da će biti bolji od prethodnog.

Tom

Sve je bilo tako čudno, kao u nekom filmu s tužnim završetkom. Opet prokleto čekanje, izluđivalo me. Nisam mogao mirno sjediti nego sam hodao gore - dolje po dugom hodniku, nije mu bilo kraja. Bill i Dajana su samo i dalje sjedili na klupi, naslonila je glavu na njegovo rame kao što i inače radi, zavidio sam im, koliko puta sam to rekao.
Prokleti Amerikanci pomislio sam u sebi dok sam neizvjesno čekao i baš tada je bolničarka izašla da nas obavijesti što se desilo.
Opet je govorila sranja na latinskom, upitao sam se da li je stvarno mislila da je razumijemo, zvučala je blesavo.
Jedina važna stvar u tom trenutku mi je bila da je Anita živa, želio sam je moliti za oproštaj i početi novi život s njom, ispočetka, zamolio sam Billa i Dayanu za podršku. Naravno odmah su pristali, sve što su željeli je da svi budu sretni kao oni.
Bolničarka nas je upozorila da ne bismo trebali uzrujavati Anitu ako se probudi jer je njeno srce još uvijek bilo dosta ranjivo, mali stres ju je mogao koštati života.
Opet sam s njom ostao ja, prošla noć se ponavljala, nisam želio spavati jer sam se plašio da se mogla probuditi a da ja to ne vidim. Želio sam samo da otvori oči i još jednom pogleda ovaj svijet, trebao sam čuti njen glas.
Dani su prolazili, a ona je i dalje spavala, ja sam i dalje bio s njom, život izvan bolnice nisam poznavao, Bill i Dayana su redovno svraćali i donosili mi hranu koju sam jedva gutao.

Anita

Duša mi se odvojila od tijela. Smrt. Došla je po mene. Željela me odvesti nekamo drugdje gdje bi me poštedjela svih ovozemaljskih patnji, složila sam se s njom, rekla sam joj da me vodi da vidim svoju bebu, da je bar jednom pridržim u svom naručju i šapnem joj kako će biti najljepša kada odraste.
Već sam koračala prema vratima onoga svijeta, ruku pod ruku sa smrću i baš kada sam ih htjela otvoriti začula sam jecaje s one strane. Bio je to Tom. Zastala sam. Smrt me i dalje vukla, ali sam se počela opirati, trebao me u svom životu, nisam željela napraviti sebičan čin i napustiti ga samo zbog olakšanja. Odlučila sam mu se vratiti.
Smrt je popustila, osjetila je ono što i ja, da još pripadam zemaljskom svijetu, ali morala sam obećati da ću biti sretna i to sam i učinila.
Polako sam se oblacima vratila u svoje tijelo i začula liječnika, bio je presretan kada je moje srce ponovno dobivalo svoju prijašnju snagu.
Ipak trebalo mi je nekoliko dana da se oporavim i smognem snage da dignem kapke i pogledam svijet, onakav okrutan .

Prokleti Amerikanci pomislio sam u sebi


ovo mi je naj bgm.....

super je


ponavljam eto opet.....


tako mi jee drago da ste sad svi uveli

opisivanje razmisljanja i osjecaja u ff-ove


to je tako divno citatii......

stvarnooo

Nena wrote:

Prokleti Amerikanci pomislio sam u sebi


ovo mi je naj bgm.....

Super je Anita..
I ako te nisam poznavala bilo mi je mnogo drago sto si ziva