U tami daleko od svih ljudi živjela je još jedna djevojka u svojim snovima. Zvala se Nada, a nadu u život nije imala. Imala je samo jednu sestru s kojom nije puno pričala. Roditelji nisu marili za nju. Nikoga nije imala, dani su joj bili ispunjeni tamom,a dnevnik pun crnih misli. One riječi VOLIM TE činile su se nestvarno. Ona nije poznavala taj osjećaj prema nekom ko je bio blizu. Dugo se pretvarala da je sve uredu iako je sve to u dubini duše izjedalo. Tiho je umirala iznutra, ali niko nije primjećivao. Stalno se zatvarala u svoju tamnu sobu. Prozore je prekrila posterima jer nije htjela vidjeti svjetlost. Pitala se zašto je baš prema njoj život toliko okrutan i težak. Sve ljude je odbijala od sebe. Nije mogla izdržati sav pritisak. U mislima joj je bio samo on. U svima je tražila njega, a nigdje ga nije bilo. Nikada ga nije ni vidjela za nju je on bio samo poster, CD, autogram. Bio je popularni pjevač. Zvao se Lukas. Prestala se odavno nadati i njihovom susretu, ali je ta spoznaja boljela. Bio je jako daleko, a njoj je bio kao princ iz bajke. Samo je trebao doći i spasiti je od zla. Za nju je bio savršen, sve ono što je ikad tražila. Mislila je da je on sretan, da uživa u životu, ali je i on negdje daleko, preko mora patio kao i ona. Noćima je gledao u zvijezde. Svi su govorili da i on tamo pripada, ali on to nikada nije osjećao. Osjećao je da mu one nešto govore svojim zrakama svjetlosti i taj ga je osjećaj pratio danima i noćima. Mislio je da ima prijatelje, ali je ubrzo shvatio da ih zapravo nema. Kada im je pokušao ispričati šta se dešava oni su to shvatili kao šalu. Očekivali su od njega da bude uvijek nasmijan i sretan. Nada je otvarala prozor samo noću jer tad nema puno svjetlosti, a i voljela je gledati zvijezde. Gledala je u tamno nebo posuto zvijezdama i pitala se šta njena zvijezda radi, da li osjeća da neko misli na njega. Svaki put kada bi ona zaplakala on je osjećao da ga negdje neko treba i čeka na njega. Taj ga je osjećaj ispunjavao nevjerovatnom energijom koju je trošio na pisanje pjesama. Nikad prije nije pisao stihove toliko pune osjećaja. Pisao je o čudnom jeziku zvijezda koje mu nešto govore. Nije znao da su mu zvijezde pokušavale reći ko je ta djevojka koja ga neprekidno čeka. Bila je stvorena samo za njega. Nakon napornog dana, punog lažnih osmijeha sanjao je zvijezdu. Govorila mu je kako mora poći u potragu za usamljenom djevojkom. Rekla mu je da je samo prati. Vodila ga je kroz tamne hodnike, pune prašine i paučine koji su se činili beskrajno. Vrata su bila stara, požutjela od vremena i nijedna nisu bila otvorena. Činilo se kao da hoda satima u beskrajnost, ali kada je došao do kraja hodnika jedna su se vrata polako otvorila. Iz njih je počela dopirati jaka svjetlost koja je ubrzo nestala i pretvorila se u tamu. Ušao je u tu sobu i zvijezda je nestala. Soba je bila puna njegovih postera, a stihovi pjesama koje je on napisao bili su ispisani svuda po zidovima crnim markerom. Na podu, u kutu ugledao je djevojku. Sjedila je naslonjena na zid, držala je njegovu sliku u rukama, a na licu je imala crne tragove maskare koje su napravile suze koje nije mogla zaustaviti. U očima joj se vidjela jaka bol i tuga. Pogled joj se gubio u daljini. Nije znao ko je ona ni šta treba uraditi, ali je htio pričati s njom. Pokušao joj je prići, ali koliko god joj se približavao toliko se ona udaljavala. I nije joj uspio prići. Zapamtio je njeno lijepo lice i oči pune suza. Nije mogao istjerati njenu sliku iz glave. Stalno je mislio na nju. Djevojka iz sna bila je Nada. Patila je još uvijek, a nije znala da je njen odabrani sanjao baš nju i za njom žudio. Ona više nije nalazila sreću ni u čemu. Nije vidjela smisao svog života. Lukas se negdje daleko od nje pitao ko je ta djevojka. Znao je da je mora pronaći pod svaku cijenu, ali nije znao kako. Svaku noć je sanjao nju, isti san, ali svake noći se sve više udaljavala od njega. Nije znao šta da uradi, imao je sve, a nije imao ništa. Nada je uzela njegove pjesme, polako ih čitala, stih po stih, pjesmu po pjesmu i znala je da njenom životu polako dolazi kraj! On je smišljao način da je pronađe, a nije znao da li je stvarna ili je ta djevojka samo plod njegove mašte. Približavalo se snimanje novog muzičkog videa. Opisao je umjetnicima njen izgled i oni su je naslikali prema njegovom opisu. Video je bio kao nijedan prije. Nosio je njenu sliku u rukama, pjevao joj je najljepše stihove ikada napisane dok je kiša padala toliko jako da je skidala boju s papira. Na kraju videa slika je nestala zajedno s vjetrom u nepovrat. Njena je sestra vidjela taj video. Djevojka sa slike ličila je na Nadu. Ushićeno joj je krenula to reći jer je znala da bi je to bar malo usrećilo, ali bilo je prekasno. Nada je ležala na podu. Pod više nije bio prekriven samo njegovim slikama nego i njenom krvlju. Ubila se. Više nije mogla živjeti tako usamljena, praznina u srcu je boljela više nego smrt. Ostavila je oproštajno pismo. U njemu je pisalo:
„Sanjala sam ga sinoć, tražio me svuda po svijetu, nisam mogla vjerovati snu, igrao se sa mnom, dirao je tamo gdje najviše boli, nisam više mogla podnositi tu bol! Ali ipak, ako ga negdje vidite ispričajte mu o djevojci koja ga je bezuslovno voljela, iako ga nije poznavala, možda će htjeti saslušati.“
Prošle su godine. Više je nije ni sanjao, ali je u dubini duše znao da je ta djevojka bila stvorena za njega. Ovaj put više nije ona tražila njega u svima, sada je on tražio nju, ali je nije mogao pronaći…
