Naša priča

dok sam se vraca iz skole,paznju mi je privukao jedan decko koji je stajao ispred aut.stanice.

Stajao je na kisi i kisnuo.Bio je u crnom dugom kaputu.Primjetila sam da mu maskara slivala niz lice a njegova duga crna kosa . .

Stala sam pored njega,zeleci da zapocnem razgovor.Ali on nije obracao paznju.Stajao je tako neki 10-ak min i onda krenuo duz ulice.
Hej-viknula sam mu.
Kada se konacno okrenuo upitala sam ga, "zar neces sacekati bus,zasto si pobogu stajao tu i kisnuo"

Ja sam gledala kako on nestaje u daljini. .

Dani su prolazili. . i prolazili. . a ja sam se sve manje sjecala decka u dugom crnom kaputu sa razmazanom crnom maskarom po licu i kosom preko ociju.

Nisam mogla da ga izbijem iz glave...

Bio je petak,nisam imala zadnji cas,kako nisam zeljela da se previse zadrzavam u skoli,krenula sam kuci.Na stanici je bilo previse ljudi i nije bilo mjesta gdje bi sjela,tako da sam morala da stojim i cekam bus.
"Hoces li da sjednes,ima jos jedno mjesto"-zacula sam grubi muski glas
Okrenuvsi se,vidjela sam poznat lik. .Bio je to decko u crnom mantilu. .I ovaj put je nosio isti mantil,samo sto mu ovaj put maskara lijepo ocrtavala njegove krupne smedje oci. .

*jesam pisac jb li me*

...ostala sam bez riječi..i buljeći u njega sjea sam na klupu...

Ponudio me je kockicom cokolade.
"hvala"-rekla sam,posto sam uzela malo.

...kada je bus došao shvatila sam da idemo u istom smjeru..
"hoćemo i u busu biti susjedi?" -ponudila sam mu da sjedne kod mene..

Nasmijao se.
Pitao me kako se zovem.

odgovorila sam mu i rekla : "A ti? "

Bill. .-prosaputao je. . Bill Kaulitz.

..i spustio glavu,bio je veoma tužan..

"Zasto si uvijek sam"-pitala sam,trudeci se da ga ne povrijedim
"Ah. . to je duga prica. ."-rekao je. ."znas,moj brat. .

..iznenada je nestao bez traga,a mi smo uvijek bili nerazdvoivi.."

"Oh,izvini. . nisam htjela da te uvrijedim"-prosaputala sam.
"Uredu je"- rekao je. . a zatim nastavio , "te noci smo se strasno posvadjali,nikada to sebi necu oprostit. ."-zastao je . . "mislio sam da ce ujutru biti sve u redu,kao i uvijek kada se posvadjamo,obicno se ujutru pomirimo. .ali ne. . .njega ujutru jednostavno nije bilo. .pomislio sam da je izasao,ali kako se blizila noc,postao sam zabrinut. . i eto vec godina dana. . .policija je vec zakljucala slucaj . . jer misle da je mrtav. . ali ja u dubini duse znam da je ziv. samo . . samo mi nijej jasno. .

..tako je tužno govorio da sam skoro zaplakala..
"Sada više ni ja nemam dom"..prošaputao je..
"Zašto ?" upitala sam...

"Pa. .ispricacu ti nekom drugom prilikom. . zelis li da se prosetas sa mnom"-pitao je

pristala sam..i pitala kada nema dom gdje stanuje..
"Na ulici" rekao je..